19. 6. 2012.

Plava zastavica, kljukana dinastija, trt, trt...


Već nekoliko dana na gradskom tv pamfletu zvanom Studio B, slušam o početku sezone kupanja na Adi Ciganliji i čuvenoj plavoj zastavici, koju ako ne pazimo, čas posla možemo da izgubimo. Prvo, kako je moguće da smo je dobili, drugo, nema šanse da je sačuvamo ni do sredine leta, poznajući naš mentalitet, a kamoli za iduću sezonu – mislim se nešto ja. Ipak, s gradske televizije ne prestaje ispiranje mozga na ovu ekološku temu i ja zamalo naivno da nasednem da će tu neko nešto da pazi. Malo, malo eto ga i direktor, hvali se kakve sve službe za nadziranje svega i svačega, pa i čistoće da ne kažem ekologije imadu od ove godine. Blago njima, rekoh. Možda je ta plava zastavica, vaistinu neki faktor.   
  
Onda krenem u šetnju „makiškom stranom“ jedno veče (toplo je, pa taman da vidimo ko to već noćima urla s one strane), i prvih nekoliko metara (do onog drveta odakle zapravo počinje plaža) beše sve ok. Ama, okrenem pogled s drveta dijagonalno ka prvom „banjalučkom“, kad pored stoji, što bi rekli „kontinjera“ , prepuna đubreta. Kipi na sve strane, a komunalnih službi da dislociraju viđeni otpad ni na vidiku... Valjda ljudi imali preča posla. Zaboravim na ružnu scenu dokle god traju ležaljke i suncobrani ispred kafića, ali već prvi brisan prostor i opet mi stegne želudac. Po šljunku, praznih plastičnih flaša, folija i papira kol'ko ti duša ište! Ma milina jedna, sasvim. Sad ne znam da l' mi je više muka od ideje da su ljudi koji su se tog dana sunčali i kupali, ostavili takav prizor za sobom, ili što ne postoji služba koja će, nakon što se kupaći dan završio, doći i počistiti za gostima, zaime plave zastavice!

11. 6. 2012.

Nemam pesmu...


Danas me pukla emocija sa strane s koje je nisam očekivala ni najmanje. Događaj: takmičenje „Vitezova švedskog stola“ u spravljanju gulaša. Lokacija: Karaburma, omanji restoran s prigodnom baštom (red je, jer omorina ne trpi zidove). Situacija: Sale i još jedan, sviraju, ljudi se okupili da slušaju. Nakon nekoliko pesama, jedan čovek kojeg do tada niko nije primetio, sedi za susednim stolom i stidljivo se obraća mom svircu, pitajući ga da li slučajno zna jednu pesmu. Odgovar je da „nismo baš sigurni u tekst“, a ja kao dobar asistent, prevrćem po Internetu u potrazi za traženom numerom i uspešno je pronalazim.

Pesma je starija i slabo ko je zna, pa pretpostavljam da naš kafanski sused nije očekivao da će mu želja biti ispunjena. Igrom slučaja, gledala sam u njega kada su se začuli prvi tonovi melodije i moram priznati da se ne sećam kada sam poslednji put videla tako iskrenu radost, kakva se čitala s njegovog lica tog trenutka. Primakao se bliže i osmehnuo skoro nevešto... kao da to odavno nije radio i disciplinovano odslušao do kraja. Zahvalio se i vratio svom piću... a mene ostavio da razmišljam o tome kako već neko vreme, pesmu nemam.

U to ime, evo njegove:



8. 6. 2012.

Neki će se snađemo


Bejah na jednom naučnom skupu, da pripomognem u organizaciji (još je rano za aktivno učešće, rekla bih). Prihvatim se posla iz dva razloga. Prvi, biće zanimljivo da slušam izlaganja - tiče me se materija. Drugi, dobila sam zamoljenje koje nije bilo moguće odbiti, jer je u pitanju jedan od dva najomiljenija mi profesora. U svakom slučaju, uzmem se u zadatak za celodnevnu zabavu, nema šta. 

Odem tako ranom zorom, (stignem na zborno mesto u pola devet), odslušam uvodnu reč skoro_pa_rektora, koji je za_malo_pa_ došao, i ostalih govornika i naša grupa se „bači na posa'“ odma' posle pauze za kafu. Za svaki slučaj, pripremim se za tešku smaračinu (ipak je to naučni skup), kad ono... zanimljivo! Vreme leti! Super mi je bilo, jer sam svašta nešto interesantno čula, međutim... Ceo utisak pokvari jedan od predavača (jer uvek je jedan što kvari). Naime, s idejom da uz prihvaćenu temu, završeni rad zbog štampanja zbornika preda kasnije, čovek dođe i uz smešnu prezentaciju krene da improvizuje. Tako je čujem, navikao i inače. Nekima od onih koji su ga slušali, beše malo neprijatno, nekima glupo. Neki su zblanuto pokušavali da shvate poruku koje zapravo nije ni bilo. Bilo ih je i koji nisu reagovali, što mi beše čudno, al' hajd' sad... Ja, konkretno, blago razočarana... ne izlaganjem, već idejom da ovde opisani čovek bude uopšte pozvan na jedan tako ozbiljan skup. Možda je trebalo da popuni broj? Ne znam, nEsam baš upućena u te propozicije. 

Bilo kako bilo, tek baš nešto razmišljam. Uvek je tako u životu. Dok se jedni muče i ozbiljno pristupaju poslu/obavezi, uvek se nađu i ovi drugi - pametnjakovići s parolom „lako ćemo“.