19. 6. 2012.

Plava zastavica, kljukana dinastija, trt, trt...


Već nekoliko dana na gradskom tv pamfletu zvanom Studio B, slušam o početku sezone kupanja na Adi Ciganliji i čuvenoj plavoj zastavici, koju ako ne pazimo, čas posla možemo da izgubimo. Prvo, kako je moguće da smo je dobili, drugo, nema šanse da je sačuvamo ni do sredine leta, poznajući naš mentalitet, a kamoli za iduću sezonu – mislim se nešto ja. Ipak, s gradske televizije ne prestaje ispiranje mozga na ovu ekološku temu i ja zamalo naivno da nasednem da će tu neko nešto da pazi. Malo, malo eto ga i direktor, hvali se kakve sve službe za nadziranje svega i svačega, pa i čistoće da ne kažem ekologije imadu od ove godine. Blago njima, rekoh. Možda je ta plava zastavica, vaistinu neki faktor.   
  
Onda krenem u šetnju „makiškom stranom“ jedno veče (toplo je, pa taman da vidimo ko to već noćima urla s one strane), i prvih nekoliko metara (do onog drveta odakle zapravo počinje plaža) beše sve ok. Ama, okrenem pogled s drveta dijagonalno ka prvom „banjalučkom“, kad pored stoji, što bi rekli „kontinjera“ , prepuna đubreta. Kipi na sve strane, a komunalnih službi da dislociraju viđeni otpad ni na vidiku... Valjda ljudi imali preča posla. Zaboravim na ružnu scenu dokle god traju ležaljke i suncobrani ispred kafića, ali već prvi brisan prostor i opet mi stegne želudac. Po šljunku, praznih plastičnih flaša, folija i papira kol'ko ti duša ište! Ma milina jedna, sasvim. Sad ne znam da l' mi je više muka od ideje da su ljudi koji su se tog dana sunčali i kupali, ostavili takav prizor za sobom, ili što ne postoji služba koja će, nakon što se kupaći dan završio, doći i počistiti za gostima, zaime plave zastavice!

11. 6. 2012.

Nemam pesmu...


Danas me pukla emocija sa strane s koje je nisam očekivala ni najmanje. Događaj: takmičenje „Vitezova švedskog stola“ u spravljanju gulaša. Lokacija: Karaburma, omanji restoran s prigodnom baštom (red je, jer omorina ne trpi zidove). Situacija: Sale i još jedan, sviraju, ljudi se okupili da slušaju. Nakon nekoliko pesama, jedan čovek kojeg do tada niko nije primetio, sedi za susednim stolom i stidljivo se obraća mom svircu, pitajući ga da li slučajno zna jednu pesmu. Odgovar je da „nismo baš sigurni u tekst“, a ja kao dobar asistent, prevrćem po Internetu u potrazi za traženom numerom i uspešno je pronalazim.

Pesma je starija i slabo ko je zna, pa pretpostavljam da naš kafanski sused nije očekivao da će mu želja biti ispunjena. Igrom slučaja, gledala sam u njega kada su se začuli prvi tonovi melodije i moram priznati da se ne sećam kada sam poslednji put videla tako iskrenu radost, kakva se čitala s njegovog lica tog trenutka. Primakao se bliže i osmehnuo skoro nevešto... kao da to odavno nije radio i disciplinovano odslušao do kraja. Zahvalio se i vratio svom piću... a mene ostavio da razmišljam o tome kako već neko vreme, pesmu nemam.

U to ime, evo njegove:



8. 6. 2012.

Neki će se snađemo


Bejah na jednom naučnom skupu, da pripomognem u organizaciji (još je rano za aktivno učešće, rekla bih). Prihvatim se posla iz dva razloga. Prvi, biće zanimljivo da slušam izlaganja - tiče me se materija. Drugi, dobila sam zamoljenje koje nije bilo moguće odbiti, jer je u pitanju jedan od dva najomiljenija mi profesora. U svakom slučaju, uzmem se u zadatak za celodnevnu zabavu, nema šta. 

Odem tako ranom zorom, (stignem na zborno mesto u pola devet), odslušam uvodnu reč skoro_pa_rektora, koji je za_malo_pa_ došao, i ostalih govornika i naša grupa se „bači na posa'“ odma' posle pauze za kafu. Za svaki slučaj, pripremim se za tešku smaračinu (ipak je to naučni skup), kad ono... zanimljivo! Vreme leti! Super mi je bilo, jer sam svašta nešto interesantno čula, međutim... Ceo utisak pokvari jedan od predavača (jer uvek je jedan što kvari). Naime, s idejom da uz prihvaćenu temu, završeni rad zbog štampanja zbornika preda kasnije, čovek dođe i uz smešnu prezentaciju krene da improvizuje. Tako je čujem, navikao i inače. Nekima od onih koji su ga slušali, beše malo neprijatno, nekima glupo. Neki su zblanuto pokušavali da shvate poruku koje zapravo nije ni bilo. Bilo ih je i koji nisu reagovali, što mi beše čudno, al' hajd' sad... Ja, konkretno, blago razočarana... ne izlaganjem, već idejom da ovde opisani čovek bude uopšte pozvan na jedan tako ozbiljan skup. Možda je trebalo da popuni broj? Ne znam, nEsam baš upućena u te propozicije. 

Bilo kako bilo, tek baš nešto razmišljam. Uvek je tako u životu. Dok se jedni muče i ozbiljno pristupaju poslu/obavezi, uvek se nađu i ovi drugi - pametnjakovići s parolom „lako ćemo“.

23. 5. 2012.

A u rikverc???

One se parkirale!
Odavno se više ne čudim kad se na plavušu za volanom prekrste i nastave dalje. Žena vozač, predrasuda ili ne, tek veoma često velika je muka na putu. Ma, zar i sama nisam nebrojeno puta psovala i vikala „žensko, znala sam!“ kad me u toku vožnje „iseče“ ili uradi neku još veću gadost od koje se posle jedva oporavim, jer mi se srce od besa i (realno) straha popne da kuca u mozgu. Koja li njih hrabrost krasi, pitam se...

Vidim povremeno da nisam jednina koja se strese kad vidi „opuštenog“ ženskog vozača (ili je društveno korektnije ako kažem vozačicu?),s unutrašnje strane šofer-šajbne. Ta opuštencija, koliko sam barem primetila na našim ulicama ume skupo da košta (krilo, vrata, i ko zna šta još, kad majstor zalegne da pogleda šta tu sve ima). U poslednje vreme, bejah svedokom nekolikih (zamalo ali i evidentiranih) „čukanja“ tih opuštenih. Jednostavno sam zapanjena nivoom nepoznavanja propisa, ali i suludom tvrdoglavošću, jer je (pobogu) ona sigurna da ima prednost, dok je druga požurila da uđe u raskrsnicu i skrene levo, jer joj (pobogu!) zeleno kratko traje... U neverici sam posmatrala scenu u kojoj ni jedna od učesnica očigledno neće odustati. Škripa kočnica i KRAAAAŠ!!! I onda, „ćurko, kud gledaš... kud voziš???“, u servis, na kratkoročno bacanje nekih para, reklo bi se. Sreća pa imamo kasko.
S druge strane imamo i fenomen parkiranja... To je, čini mi se čas, na kojem skoro ni jedna žena u toku obuke za B kategoriju nije bila. Nameće mi se jedno „je l' moguće?“ i jedno „gospode!“ svaki put kad pokušam da nađem parking mesto za naše sokoćalo u komšiluku, a sve komšinice došle s posla.
Sad, neko će se pitati, odakle mi ideja da mogu (i sama žensko) ovako oštro da prekorevam, naročito kad i muški deo mobilnog građanstva ima svoju bahatost na ulicama od koje ne odustaje. Činjenica je da će i oni (muškarci) na tapet jednog dana tim povodom, ali one (žene) mi jednostano sve više „bodu oči“, pa bih prisiljena da reagujem. Ja, pak, ni posle petnaest godina vozačkog staža ne priuštim sebi tu vrstu opuštanja... Vozim pažljivo!

16. 5. 2012.

Kvit smo


U duhu drugog kruga predsedničkih izbora, neću govoriti o politici. Međutim, manifestacija zvana „20. maj“ koja nas očekuje za svega par dana, povukla me je da razmišljam o jednom drugom fenomenu - o podeljenosti.

Kao društveno biće često sam u prilici da „društvujući“ razgovaram sa drugim društvenim bićima i gle čuda, nisam baš uvek „u vinklu“ u odnosu na svoje sagovornike. S vremena na vreme, tek eto pa se nađem u raspravi u kojoj branim neke svoje stavove pružajući argumente za njih, a za uzvrat dobijam isto to: odbranu i argumentaciju. I nekako se po pravilu u toku razgovora jedna grupica društva okupi oko jedne, a druga na drugu stanu, oko druge ideje i sasvim neparlamentarno debatujemo, nadvikujući se i upadajući nekome iz suprotnog tabora u reč. Sad, na stranu što ponekad ta (moja ili sagovornikova) argumentacija možda nije dovoljno jaka, ipak stava se držimo i retko kad popuštamo, a ono što je tragikomično u celoj priči je da smo skoro uvek u tom navlačenju, procentualno gledano podeljeni na 50-50 (približno, naravno). Mali uzorak, ali se, garantujem, rezultat odnosi i na celokupno stanovništvo, ove naše sitne zemljice. Podvučem crtu i zaključim da se na kraju sve svodi na navijanje za ubeđenja pri kojima smo, što me moram priznati, strašno (i sve strašnije) podseća na bezpogovorno timsko navijanje za Inter ili Milan (htedoh reći Zvezdu i Partizan, ali se predomislih -  da me neko ne shvati pogrešno). Večiti derbi u našem (ali kako vidim i tuđem) narodu održava se na svim nivoima. Od sporta, preko kulture i ekonomije do politike; Bitlsi ili Stonsi, Gibson ili Fender, Unija ili majčica Rusija, Toma ili Boris. Podeljenost pučanstva je nepogrešiva: rezulat je nerešen!

I sad, to što se neko postavi u navijački stav prema životu uopšte ne bi umanjilo štetu čak i kada bi se taj (stav) ograničio na lični prostor. Međutim, navijač se zdušno trudi da svoje sagovornike ubedi u sjajnoću svojeg čega god... Mozak na pašu i milina! Još samo da se i ostali odluče za njegov „tim“ i eto veselja. Jesmo li baš svaki put duboko razmislili o onome što nam je pri srcu ili smo pustili da emocija odradi svoje? Svakako, verujemo da smo dovoljno dugo i dobro mudrovali pre nego što smo se priklonili, ali to me onda vodi ka jednom drugom pitanju. Ako smo svi dali svoj maksimum u mišljenju, ko je onda u pravu? Činjenica da je među nama sigurno polovina onih koji se drže pogrešnih ideja je poražavajauća. I sad, koja je polovina stanovništva pametnija, a koja gluplja?Na kraju krajeva, brinem se... kojoj li grupi pripadam ja?

1. 5. 2012.

I, šta smo mi sad?

Čujem razgovor koji nije trebalo, al' šta ću. Ljudi glasno razgovarali, nisu se stideli, a ja nisam imala kud da pobegnem pa tako ostadoh prisiljena da slušam nešto što mi pos'o nije. Da budem precizna, svađali su se. Tema: „ko je bre tu kome prijatelj“. Nisam baš sigurna šta je konkretan problem tj. koja je sporna situacija (jer se uključih u program sa zakašnjenjem), al' neko je nekog tu, narodski rečeno, ispalio i sad je ispaljeni držao predavanje ispalitelju i objašnjavao mu u čemu je stvar. Ispalitelj se držao prilično skrušeno i tek povremeno nekim (čak i meni kao posmatraču) neubedljivim izgovorima pokušao da se opravda, što je razgovoru davalo razmere svađe, te skromno zaključih da je i sam svestan da je zabrljao, kao i da je samim tim ispaljeni očigledno, u pravu. Udubim se u scenu.

Sve u svemu iskonski problem. Od kada je sveta i veka prijateljstva su se rasturala zbog neslaganja, zainteresovanih strana, oko shvatanja rečene terminologije. Ima dakle, onih koji shvataju da je prijatelj onaj koji daje (pažnju, pomoć, ili šta već da vam padne na pamet...), dok drugi pak razumeju da je njihovo samo da uzmu, bez ikakve ideje da ponekad i oni ponude nešto za uzvrat. O „hvala“ u bilo kojem obliku da i ne govorim. I sad, propust jednom može i da se zanemari jer dešava se i najboljima, propust dvaput već zabrinjava, dok treći put se ili nađemo u ulozi čoveka kojeg sam pod prisilom slušala il' pokupimo igračkice i demonstrativno napustimo pesak. Verujem da uglavnom, ova prva situacija rezultira uspehom i da ređe pribegavamo napuštanju prostora za igru, ali nekada se mora i to. Ljutiti čovek u mojoj blizini odlučio je da pokuša sa receptom broj jedan izgovarajući upravo ono o čemu sam nebrojano puta razmišljala.

I dok je on govorio, ja sam klimala glavom i saglasno zaključila... Činjenica je da ova naša planeta rotira u jednom smeru i kreće se samo u jednom pravcu, ali svet ipak ne funkcioniše jednosmerno.

27. 4. 2012.

S mog aspekta

Bejah na svirci jednog reggae benda. Saspekti se zovu. Fini mladi momci, ozbiljno shvatili posao, pa udr'i po muzici i aranžmanima i poruci koju žele da upute publici. Sve u svemu, dobra svirka i ja odoh kući bez osećaja da sam bacila par sati svog života uzalud, već naprotiv zadovoljna, s pozitivnim stavom. Dođoh kući i već sledećeg jutra uz kafu, pravo na Youtube da podelim link ka jednoj od njihovih pesama, tj. onoj koja me je najviše, što bi rekli, dojmila... a onda uključim TV i rečeno rečnikom (današnje) ulice, smorim se za medalju! Naime, ono (neki to zovu i pesmom) što se u tom trenutku „vrtelo“ na jednom od gledanijih kanala u Srbiji bilo je poražavajuće.

Posmatrano i slušano „delo“ ni u jednom svom segmentu nije imalo ni trunku umetnosti. Čak ni one popularne, komercijalne ili kakve god druge koja čoveku može pasti na pamet u silnoj želji da pokuša da ono što se predstavlja gledalištu, opravda. I sad, gde je tu pravda? Dobri i talentovani momci i devojke tavore, „ronjajući“ po nekim mračnim podrumima i zagušljivim klubovima, trudeći se da na trenutke isplivaju na površinu ne bi li ih publika videla i zapazila, dok neki drugi momci i devojke zahvaljujući laktovima uspevaju. Gledajući realno, očigledno da je mnogo važnije biti talentovan upravo u tome – laktanju, umesto u onome čime god da se bavite.

Tako u svim društvenim, odnosno javnim sferama dobijamo situaciju (i to ne samo u našoj zemlji, već bih rekla da je ovo problem na globalnom nivou) u kojoj suvereno vladaju uporni i bezobzirni, a ne talentovani i vredni ljudi. Naravno, takvo stanje ne isključuje da se ponekad, tu i tamo kroz gužvu provuče i neko zaista pažnje vredan, ali bolna činjenica je da ih je u mnogo manjem broju. To izgleda znači da je pre razvijanja svih drugih talenata i zadovoljavanja interesovanja najvažnije da prvo uvežbate laktove.

24. 4. 2012.

Ko o klin, ko o ploču


Nedavno dobih link ka jednom tekstu autora kojeg poznajem. Link je namenski stigao, uz molbu da ga pročitam i sa konkretnim pitanjem koje je glasilo: „Da li je tekst dovoljno jasan?“. Pročitam i odgovorim: „Sasvim! Odličan tekst...“ I zaista je bio... odličan i razumljiv, angažovan tekst, mislim. Iskreno, ne bude mi u prvi mah jasno čemu takvo pitanje pošto se radi o iskusnom „piscu tekstova“ sa podužim stažom u objavljivanju, a onda pročitam nekoliko komentara raznih čitalaca/posetilaca sajta na kojem je pomenuto pisanije objavljeno i zbunim se. Promašena tema do promašene teme, izvlačenje iz konteksta, pogrešno tumačenje nekih veoma jasnih poruka i čas posla neke sporedne tačke iskočiše u prvi plan, bukne rasprava među komentatorima, a tekst i njegova poenta behu skrajnute dok dlanom o dlan.


Dakle, na osnovu ostavljenih komentara, sasvim je bila razumljiva autorova sumnja u umeće pisanja, ali je takođe na osnovu ostavljenog teksta sasvim jasna i moja sumnja u moć rasuđivanja onih koji su ga pre mene pročitali. Ipak, do kraja čitanja svih tih neobičnih primedbi shvatim o čemu se radi... Kao i u većini slučajeva, očigledno, jednosmerne komunikacije koja se sve češće u ovo moderno vreme odvija među pripadnicima jednako tako modernog društva, svako se hvata za onu reč koja ga najviše „boli“. Tako se zapravo niko ne bavi suštinom izrečenog tj. napisanog, već samo koristi priliku da kaže šta mu je na duši. Očigledno je da nije bitno što taj duševni teret nema veze sa onim na šta se istim tim komentarom nadovezujemo, jer cilj ne bira sredstvo. Dovoljan uvod za našu ličnu jadikovku, propagandu ili šta god da nam je već na umu može biti samo jedna (ali vredna i ključna) reč!

Prostor za komentare pretvara se u bojno polje nepoznatih ratnika kojima je glavna faca te Internet stranice (čitaj: autor regularno objavljenog teksta) poslužila, ne može se čak reći ni kao pion, ali u svakom slučaju, žrtva u neravnopravnoj i nenadgledanoj borbi u kojoj ista ta glavna faca tj. autor nije pozvan da učestvuje i eventualno objasni da je po sredi bezobzirno i u najmanju ruku pogrešno tumačenje onoga što je napisano, jer samo smeta i ometa. Kuda nestade kultura pisane, ali i svake druge komunikacije? Možda je nismo ni imali, ali je zahvaljujući magičnom prozorčetu u kojem se može pisati i još magičnijem dugmencetu na kojem piše „pošalji“, taj nedostatak samo postao vidljiviji.

18. 4. 2012.

Ma samo nek' se čita!


Svako malo potegne se priča o nepismenoj, tj. nenačitanoj nam naciji i moram da priznam da često učestvujem u takvim raspravama, jer smatram da situacija nije toliko crna koliko se u prvi mah čini. Naime, postavljaju se pitanja jesmo li dovoljno načitani, negujemo li kulturu knjige, šta čitamo i da li čitamo uopšte... Neki kažu da na Sajmu knjiga uglavnom poziramo i koristimo pouste kako bismo kupovali dekoraciju za enterijer, jer knjige daju toplinu stambenom prostoru... hmmm? Činjenica je da se sećam priča o kupovini knjiga „na metar“ i u pravoj boji da se slaže s foteljom, al' mi nekako ta priča više ne zvuči realno. Doduše, nije mi zvučala ni ranije, al' hajd' da kažemo da je i nekada, kao i danas takvih skorojevića koji žele da ostave utisak bilo u određenoj količini (boji i dezenu), ali da to svakako ne govori da je svaka poštena kuća koja ima „plavog“ Dostojevskog, Nušića u bordo boji ili neka druga sabrana dela da_ih_ne_nabrajam_sad, svojevremenu kupovinu na rate obavila upravo iz estetsko-folerskog poriva. Daleko od toga!

S druge strane, u nekim drugim dobrim kućama u kojima se ova robno-novčana transakcija obavljala iz navedenih razloga, opet moram da primetim, ta radnja ima svojih pozitivnih efekata, jer se kad-tad u istoj toj, oku prijatnoj biblioteci neko uhvatio za izgledom prihvatljivu knjigu i u njoj otkrio čari literature. Mala li je takva vajdica.

Ono što se primećuje je da definitivno nismo najnačitanija nacija, ali da ipak i dalje (ili možda čak, sve više) čitamo. Od petparačkih i žutih novina do Andrića, Eka i Mana sve je u igri, samo je pitanje zastupljenosti i odnosa između krajnosti u navedenim štivima kod čitalačke publike. Da li to znači da volimo da saznajemo na ovaj način, ali da bi neko trebalo da nas usmeri u pravom smeru i ukaže da neka drugačija interesovanja? Jedan od načina koji nas dovodi do kvalitativnih zaključaka je upravo čitanje, te bez obzira što se prednost daje lajt literaturi mene raduje činjenica da se listovi ipak okreću i ne prestajem da se nadam čitalačkom napretku. Treba krenuti odnekud. Danas Skandal u frizerskom salonu, sutra Šeldon i Nora Roberts na plaži, a sledeće zime (smem li se usuditi?) neki Gorder, Jalom ili Pekić... Pa valjda ćemo stići i dotle jednom!