Nedavno dobih link ka jednom tekstu autora kojeg poznajem. Link je namenski
stigao, uz molbu da ga pročitam i sa konkretnim pitanjem koje je glasilo: „Da
li je tekst dovoljno jasan?“. Pročitam i odgovorim: „Sasvim! Odličan tekst...“
I zaista je bio... odličan i razumljiv, angažovan tekst, mislim. Iskreno, ne
bude mi u prvi mah jasno čemu takvo pitanje pošto se radi o iskusnom „piscu
tekstova“ sa podužim stažom u objavljivanju, a onda pročitam nekoliko komentara
raznih čitalaca/posetilaca sajta na kojem je pomenuto pisanije objavljeno i
zbunim se. Promašena tema do promašene teme, izvlačenje iz konteksta, pogrešno
tumačenje nekih veoma jasnih poruka i čas posla neke sporedne tačke iskočiše u
prvi plan, bukne rasprava među komentatorima, a tekst i njegova poenta behu skrajnute
dok dlanom o dlan.
Dakle, na osnovu ostavljenih komentara, sasvim je bila razumljiva autorova sumnja
u umeće pisanja, ali je takođe na osnovu ostavljenog teksta sasvim jasna i moja
sumnja u moć rasuđivanja onih koji su ga pre mene pročitali. Ipak, do kraja
čitanja svih tih neobičnih primedbi shvatim o čemu se radi... Kao i u većini
slučajeva, očigledno, jednosmerne komunikacije koja se sve češće u ovo moderno vreme
odvija među pripadnicima jednako tako modernog društva, svako se hvata za onu
reč koja ga najviše „boli“. Tako se zapravo niko ne bavi suštinom izrečenog tj.
napisanog, već samo koristi priliku da kaže šta mu je na duši. Očigledno je da
nije bitno što taj duševni teret nema veze sa onim na šta se istim tim
komentarom nadovezujemo, jer cilj ne bira sredstvo. Dovoljan uvod za našu ličnu
jadikovku, propagandu ili šta god da nam je već na umu može biti samo jedna
(ali vredna i ključna) reč!
Prostor za komentare pretvara se u bojno polje nepoznatih ratnika kojima je
glavna faca te Internet stranice (čitaj: autor regularno objavljenog teksta) poslužila,
ne može se čak reći ni kao pion, ali u svakom slučaju, žrtva u neravnopravnoj i
nenadgledanoj borbi u kojoj ista ta glavna faca tj. autor nije pozvan da
učestvuje i eventualno objasni da je po sredi bezobzirno i u najmanju ruku pogrešno
tumačenje onoga što je napisano, jer samo smeta i ometa. Kuda nestade kultura
pisane, ali i svake druge komunikacije? Možda je nismo ni imali, ali je
zahvaljujući magičnom prozorčetu u kojem se može pisati i još magičnijem
dugmencetu na kojem piše „pošalji“, taj nedostatak samo postao vidljiviji.
Slazem se ljudi vise komentarisu jer su isfrustrirani a ne zato sto su procitali tekst koji uopste i komentarisu. Nista cnovo i udno za Srbiju.
ОдговориИзбришиTačno tako! Samo traže povod da pričaju svoju priču. Danas niko nikog ne sluša
ОдговориИзбриши