24. 4. 2012.

Ko o klin, ko o ploču


Nedavno dobih link ka jednom tekstu autora kojeg poznajem. Link je namenski stigao, uz molbu da ga pročitam i sa konkretnim pitanjem koje je glasilo: „Da li je tekst dovoljno jasan?“. Pročitam i odgovorim: „Sasvim! Odličan tekst...“ I zaista je bio... odličan i razumljiv, angažovan tekst, mislim. Iskreno, ne bude mi u prvi mah jasno čemu takvo pitanje pošto se radi o iskusnom „piscu tekstova“ sa podužim stažom u objavljivanju, a onda pročitam nekoliko komentara raznih čitalaca/posetilaca sajta na kojem je pomenuto pisanije objavljeno i zbunim se. Promašena tema do promašene teme, izvlačenje iz konteksta, pogrešno tumačenje nekih veoma jasnih poruka i čas posla neke sporedne tačke iskočiše u prvi plan, bukne rasprava među komentatorima, a tekst i njegova poenta behu skrajnute dok dlanom o dlan.


Dakle, na osnovu ostavljenih komentara, sasvim je bila razumljiva autorova sumnja u umeće pisanja, ali je takođe na osnovu ostavljenog teksta sasvim jasna i moja sumnja u moć rasuđivanja onih koji su ga pre mene pročitali. Ipak, do kraja čitanja svih tih neobičnih primedbi shvatim o čemu se radi... Kao i u većini slučajeva, očigledno, jednosmerne komunikacije koja se sve češće u ovo moderno vreme odvija među pripadnicima jednako tako modernog društva, svako se hvata za onu reč koja ga najviše „boli“. Tako se zapravo niko ne bavi suštinom izrečenog tj. napisanog, već samo koristi priliku da kaže šta mu je na duši. Očigledno je da nije bitno što taj duševni teret nema veze sa onim na šta se istim tim komentarom nadovezujemo, jer cilj ne bira sredstvo. Dovoljan uvod za našu ličnu jadikovku, propagandu ili šta god da nam je već na umu može biti samo jedna (ali vredna i ključna) reč!

Prostor za komentare pretvara se u bojno polje nepoznatih ratnika kojima je glavna faca te Internet stranice (čitaj: autor regularno objavljenog teksta) poslužila, ne može se čak reći ni kao pion, ali u svakom slučaju, žrtva u neravnopravnoj i nenadgledanoj borbi u kojoj ista ta glavna faca tj. autor nije pozvan da učestvuje i eventualno objasni da je po sredi bezobzirno i u najmanju ruku pogrešno tumačenje onoga što je napisano, jer samo smeta i ometa. Kuda nestade kultura pisane, ali i svake druge komunikacije? Možda je nismo ni imali, ali je zahvaljujući magičnom prozorčetu u kojem se može pisati i još magičnijem dugmencetu na kojem piše „pošalji“, taj nedostatak samo postao vidljiviji.

2 коментара:

  1. Slazem se ljudi vise komentarisu jer su isfrustrirani a ne zato sto su procitali tekst koji uopste i komentarisu. Nista cnovo i udno za Srbiju.

    ОдговориИзбриши
  2. Анониман26. 4. 2012. 18:11:00

    Tačno tako! Samo traže povod da pričaju svoju priču. Danas niko nikog ne sluša

    ОдговориИзбриши