27. 4. 2012.

S mog aspekta

Bejah na svirci jednog reggae benda. Saspekti se zovu. Fini mladi momci, ozbiljno shvatili posao, pa udr'i po muzici i aranžmanima i poruci koju žele da upute publici. Sve u svemu, dobra svirka i ja odoh kući bez osećaja da sam bacila par sati svog života uzalud, već naprotiv zadovoljna, s pozitivnim stavom. Dođoh kući i već sledećeg jutra uz kafu, pravo na Youtube da podelim link ka jednoj od njihovih pesama, tj. onoj koja me je najviše, što bi rekli, dojmila... a onda uključim TV i rečeno rečnikom (današnje) ulice, smorim se za medalju! Naime, ono (neki to zovu i pesmom) što se u tom trenutku „vrtelo“ na jednom od gledanijih kanala u Srbiji bilo je poražavajuće.

Posmatrano i slušano „delo“ ni u jednom svom segmentu nije imalo ni trunku umetnosti. Čak ni one popularne, komercijalne ili kakve god druge koja čoveku može pasti na pamet u silnoj želji da pokuša da ono što se predstavlja gledalištu, opravda. I sad, gde je tu pravda? Dobri i talentovani momci i devojke tavore, „ronjajući“ po nekim mračnim podrumima i zagušljivim klubovima, trudeći se da na trenutke isplivaju na površinu ne bi li ih publika videla i zapazila, dok neki drugi momci i devojke zahvaljujući laktovima uspevaju. Gledajući realno, očigledno da je mnogo važnije biti talentovan upravo u tome – laktanju, umesto u onome čime god da se bavite.

Tako u svim društvenim, odnosno javnim sferama dobijamo situaciju (i to ne samo u našoj zemlji, već bih rekla da je ovo problem na globalnom nivou) u kojoj suvereno vladaju uporni i bezobzirni, a ne talentovani i vredni ljudi. Naravno, takvo stanje ne isključuje da se ponekad, tu i tamo kroz gužvu provuče i neko zaista pažnje vredan, ali bolna činjenica je da ih je u mnogo manjem broju. To izgleda znači da je pre razvijanja svih drugih talenata i zadovoljavanja interesovanja najvažnije da prvo uvežbate laktove.

24. 4. 2012.

Ko o klin, ko o ploču


Nedavno dobih link ka jednom tekstu autora kojeg poznajem. Link je namenski stigao, uz molbu da ga pročitam i sa konkretnim pitanjem koje je glasilo: „Da li je tekst dovoljno jasan?“. Pročitam i odgovorim: „Sasvim! Odličan tekst...“ I zaista je bio... odličan i razumljiv, angažovan tekst, mislim. Iskreno, ne bude mi u prvi mah jasno čemu takvo pitanje pošto se radi o iskusnom „piscu tekstova“ sa podužim stažom u objavljivanju, a onda pročitam nekoliko komentara raznih čitalaca/posetilaca sajta na kojem je pomenuto pisanije objavljeno i zbunim se. Promašena tema do promašene teme, izvlačenje iz konteksta, pogrešno tumačenje nekih veoma jasnih poruka i čas posla neke sporedne tačke iskočiše u prvi plan, bukne rasprava među komentatorima, a tekst i njegova poenta behu skrajnute dok dlanom o dlan.


Dakle, na osnovu ostavljenih komentara, sasvim je bila razumljiva autorova sumnja u umeće pisanja, ali je takođe na osnovu ostavljenog teksta sasvim jasna i moja sumnja u moć rasuđivanja onih koji su ga pre mene pročitali. Ipak, do kraja čitanja svih tih neobičnih primedbi shvatim o čemu se radi... Kao i u većini slučajeva, očigledno, jednosmerne komunikacije koja se sve češće u ovo moderno vreme odvija među pripadnicima jednako tako modernog društva, svako se hvata za onu reč koja ga najviše „boli“. Tako se zapravo niko ne bavi suštinom izrečenog tj. napisanog, već samo koristi priliku da kaže šta mu je na duši. Očigledno je da nije bitno što taj duševni teret nema veze sa onim na šta se istim tim komentarom nadovezujemo, jer cilj ne bira sredstvo. Dovoljan uvod za našu ličnu jadikovku, propagandu ili šta god da nam je već na umu može biti samo jedna (ali vredna i ključna) reč!

Prostor za komentare pretvara se u bojno polje nepoznatih ratnika kojima je glavna faca te Internet stranice (čitaj: autor regularno objavljenog teksta) poslužila, ne može se čak reći ni kao pion, ali u svakom slučaju, žrtva u neravnopravnoj i nenadgledanoj borbi u kojoj ista ta glavna faca tj. autor nije pozvan da učestvuje i eventualno objasni da je po sredi bezobzirno i u najmanju ruku pogrešno tumačenje onoga što je napisano, jer samo smeta i ometa. Kuda nestade kultura pisane, ali i svake druge komunikacije? Možda je nismo ni imali, ali je zahvaljujući magičnom prozorčetu u kojem se može pisati i još magičnijem dugmencetu na kojem piše „pošalji“, taj nedostatak samo postao vidljiviji.

18. 4. 2012.

Ma samo nek' se čita!


Svako malo potegne se priča o nepismenoj, tj. nenačitanoj nam naciji i moram da priznam da često učestvujem u takvim raspravama, jer smatram da situacija nije toliko crna koliko se u prvi mah čini. Naime, postavljaju se pitanja jesmo li dovoljno načitani, negujemo li kulturu knjige, šta čitamo i da li čitamo uopšte... Neki kažu da na Sajmu knjiga uglavnom poziramo i koristimo pouste kako bismo kupovali dekoraciju za enterijer, jer knjige daju toplinu stambenom prostoru... hmmm? Činjenica je da se sećam priča o kupovini knjiga „na metar“ i u pravoj boji da se slaže s foteljom, al' mi nekako ta priča više ne zvuči realno. Doduše, nije mi zvučala ni ranije, al' hajd' da kažemo da je i nekada, kao i danas takvih skorojevića koji žele da ostave utisak bilo u određenoj količini (boji i dezenu), ali da to svakako ne govori da je svaka poštena kuća koja ima „plavog“ Dostojevskog, Nušića u bordo boji ili neka druga sabrana dela da_ih_ne_nabrajam_sad, svojevremenu kupovinu na rate obavila upravo iz estetsko-folerskog poriva. Daleko od toga!

S druge strane, u nekim drugim dobrim kućama u kojima se ova robno-novčana transakcija obavljala iz navedenih razloga, opet moram da primetim, ta radnja ima svojih pozitivnih efekata, jer se kad-tad u istoj toj, oku prijatnoj biblioteci neko uhvatio za izgledom prihvatljivu knjigu i u njoj otkrio čari literature. Mala li je takva vajdica.

Ono što se primećuje je da definitivno nismo najnačitanija nacija, ali da ipak i dalje (ili možda čak, sve više) čitamo. Od petparačkih i žutih novina do Andrića, Eka i Mana sve je u igri, samo je pitanje zastupljenosti i odnosa između krajnosti u navedenim štivima kod čitalačke publike. Da li to znači da volimo da saznajemo na ovaj način, ali da bi neko trebalo da nas usmeri u pravom smeru i ukaže da neka drugačija interesovanja? Jedan od načina koji nas dovodi do kvalitativnih zaključaka je upravo čitanje, te bez obzira što se prednost daje lajt literaturi mene raduje činjenica da se listovi ipak okreću i ne prestajem da se nadam čitalačkom napretku. Treba krenuti odnekud. Danas Skandal u frizerskom salonu, sutra Šeldon i Nora Roberts na plaži, a sledeće zime (smem li se usuditi?) neki Gorder, Jalom ili Pekić... Pa valjda ćemo stići i dotle jednom!