23. 5. 2012.

A u rikverc???

One se parkirale!
Odavno se više ne čudim kad se na plavušu za volanom prekrste i nastave dalje. Žena vozač, predrasuda ili ne, tek veoma često velika je muka na putu. Ma, zar i sama nisam nebrojeno puta psovala i vikala „žensko, znala sam!“ kad me u toku vožnje „iseče“ ili uradi neku još veću gadost od koje se posle jedva oporavim, jer mi se srce od besa i (realno) straha popne da kuca u mozgu. Koja li njih hrabrost krasi, pitam se...

Vidim povremeno da nisam jednina koja se strese kad vidi „opuštenog“ ženskog vozača (ili je društveno korektnije ako kažem vozačicu?),s unutrašnje strane šofer-šajbne. Ta opuštencija, koliko sam barem primetila na našim ulicama ume skupo da košta (krilo, vrata, i ko zna šta još, kad majstor zalegne da pogleda šta tu sve ima). U poslednje vreme, bejah svedokom nekolikih (zamalo ali i evidentiranih) „čukanja“ tih opuštenih. Jednostavno sam zapanjena nivoom nepoznavanja propisa, ali i suludom tvrdoglavošću, jer je (pobogu) ona sigurna da ima prednost, dok je druga požurila da uđe u raskrsnicu i skrene levo, jer joj (pobogu!) zeleno kratko traje... U neverici sam posmatrala scenu u kojoj ni jedna od učesnica očigledno neće odustati. Škripa kočnica i KRAAAAŠ!!! I onda, „ćurko, kud gledaš... kud voziš???“, u servis, na kratkoročno bacanje nekih para, reklo bi se. Sreća pa imamo kasko.
S druge strane imamo i fenomen parkiranja... To je, čini mi se čas, na kojem skoro ni jedna žena u toku obuke za B kategoriju nije bila. Nameće mi se jedno „je l' moguće?“ i jedno „gospode!“ svaki put kad pokušam da nađem parking mesto za naše sokoćalo u komšiluku, a sve komšinice došle s posla.
Sad, neko će se pitati, odakle mi ideja da mogu (i sama žensko) ovako oštro da prekorevam, naročito kad i muški deo mobilnog građanstva ima svoju bahatost na ulicama od koje ne odustaje. Činjenica je da će i oni (muškarci) na tapet jednog dana tim povodom, ali one (žene) mi jednostano sve više „bodu oči“, pa bih prisiljena da reagujem. Ja, pak, ni posle petnaest godina vozačkog staža ne priuštim sebi tu vrstu opuštanja... Vozim pažljivo!

16. 5. 2012.

Kvit smo


U duhu drugog kruga predsedničkih izbora, neću govoriti o politici. Međutim, manifestacija zvana „20. maj“ koja nas očekuje za svega par dana, povukla me je da razmišljam o jednom drugom fenomenu - o podeljenosti.

Kao društveno biće često sam u prilici da „društvujući“ razgovaram sa drugim društvenim bićima i gle čuda, nisam baš uvek „u vinklu“ u odnosu na svoje sagovornike. S vremena na vreme, tek eto pa se nađem u raspravi u kojoj branim neke svoje stavove pružajući argumente za njih, a za uzvrat dobijam isto to: odbranu i argumentaciju. I nekako se po pravilu u toku razgovora jedna grupica društva okupi oko jedne, a druga na drugu stanu, oko druge ideje i sasvim neparlamentarno debatujemo, nadvikujući se i upadajući nekome iz suprotnog tabora u reč. Sad, na stranu što ponekad ta (moja ili sagovornikova) argumentacija možda nije dovoljno jaka, ipak stava se držimo i retko kad popuštamo, a ono što je tragikomično u celoj priči je da smo skoro uvek u tom navlačenju, procentualno gledano podeljeni na 50-50 (približno, naravno). Mali uzorak, ali se, garantujem, rezultat odnosi i na celokupno stanovništvo, ove naše sitne zemljice. Podvučem crtu i zaključim da se na kraju sve svodi na navijanje za ubeđenja pri kojima smo, što me moram priznati, strašno (i sve strašnije) podseća na bezpogovorno timsko navijanje za Inter ili Milan (htedoh reći Zvezdu i Partizan, ali se predomislih -  da me neko ne shvati pogrešno). Večiti derbi u našem (ali kako vidim i tuđem) narodu održava se na svim nivoima. Od sporta, preko kulture i ekonomije do politike; Bitlsi ili Stonsi, Gibson ili Fender, Unija ili majčica Rusija, Toma ili Boris. Podeljenost pučanstva je nepogrešiva: rezulat je nerešen!

I sad, to što se neko postavi u navijački stav prema životu uopšte ne bi umanjilo štetu čak i kada bi se taj (stav) ograničio na lični prostor. Međutim, navijač se zdušno trudi da svoje sagovornike ubedi u sjajnoću svojeg čega god... Mozak na pašu i milina! Još samo da se i ostali odluče za njegov „tim“ i eto veselja. Jesmo li baš svaki put duboko razmislili o onome što nam je pri srcu ili smo pustili da emocija odradi svoje? Svakako, verujemo da smo dovoljno dugo i dobro mudrovali pre nego što smo se priklonili, ali to me onda vodi ka jednom drugom pitanju. Ako smo svi dali svoj maksimum u mišljenju, ko je onda u pravu? Činjenica da je među nama sigurno polovina onih koji se drže pogrešnih ideja je poražavajauća. I sad, koja je polovina stanovništva pametnija, a koja gluplja?Na kraju krajeva, brinem se... kojoj li grupi pripadam ja?

1. 5. 2012.

I, šta smo mi sad?

Čujem razgovor koji nije trebalo, al' šta ću. Ljudi glasno razgovarali, nisu se stideli, a ja nisam imala kud da pobegnem pa tako ostadoh prisiljena da slušam nešto što mi pos'o nije. Da budem precizna, svađali su se. Tema: „ko je bre tu kome prijatelj“. Nisam baš sigurna šta je konkretan problem tj. koja je sporna situacija (jer se uključih u program sa zakašnjenjem), al' neko je nekog tu, narodski rečeno, ispalio i sad je ispaljeni držao predavanje ispalitelju i objašnjavao mu u čemu je stvar. Ispalitelj se držao prilično skrušeno i tek povremeno nekim (čak i meni kao posmatraču) neubedljivim izgovorima pokušao da se opravda, što je razgovoru davalo razmere svađe, te skromno zaključih da je i sam svestan da je zabrljao, kao i da je samim tim ispaljeni očigledno, u pravu. Udubim se u scenu.

Sve u svemu iskonski problem. Od kada je sveta i veka prijateljstva su se rasturala zbog neslaganja, zainteresovanih strana, oko shvatanja rečene terminologije. Ima dakle, onih koji shvataju da je prijatelj onaj koji daje (pažnju, pomoć, ili šta već da vam padne na pamet...), dok drugi pak razumeju da je njihovo samo da uzmu, bez ikakve ideje da ponekad i oni ponude nešto za uzvrat. O „hvala“ u bilo kojem obliku da i ne govorim. I sad, propust jednom može i da se zanemari jer dešava se i najboljima, propust dvaput već zabrinjava, dok treći put se ili nađemo u ulozi čoveka kojeg sam pod prisilom slušala il' pokupimo igračkice i demonstrativno napustimo pesak. Verujem da uglavnom, ova prva situacija rezultira uspehom i da ređe pribegavamo napuštanju prostora za igru, ali nekada se mora i to. Ljutiti čovek u mojoj blizini odlučio je da pokuša sa receptom broj jedan izgovarajući upravo ono o čemu sam nebrojano puta razmišljala.

I dok je on govorio, ja sam klimala glavom i saglasno zaključila... Činjenica je da ova naša planeta rotira u jednom smeru i kreće se samo u jednom pravcu, ali svet ipak ne funkcioniše jednosmerno.